Hrvatska ima sve više projekata solarnih i vjetroelektrana, ali elektroenergetska mreža više ne može pratiti ubrzani rast proizvodnje iz obnovljivih izvora bez ozbiljnijih ulaganja u baterijske sustave i modernizaciju infrastrukture. Pokazala je to prva nacionalna studija o baterijskim spremnicima energije predstavljena na konferenciji Solar Flex Croatia 2026.
Studiju pod nazivom „Identificiranje zagušenja u elektroenergetskoj mreži Hrvatske i definiranje najpovoljnijih snaga i lokacija baterijskih spremnika u cilju otklanjanja zagušenja“ pokrenuli su Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH) uz podršku Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), dok su je izradili stručnjaci Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) i Energetskog instituta Hrvoje Požar (EIHP), prenosi OIE.hr
Potrošnja raste brže od domaće proizvodnje
Tijekom ljetnih mjeseci Hrvatska uvozi više od 30 posto električne energije upravo u razdoblju kada zbog turizma potrošnja doseže vrhunac. Istodobno raste i potražnja zbog elektrifikacije prometa, grijanja i industrije.
Iako Hrvatska danas raspolaže s gotovo 1400 MW solarnih elektrana, po instaliranoj snazi po stanovniku još je pri dnu Europske unije. Prema Nacionalnom energetskom i klimatskom planu do 2030. godine očekuje se najmanje 1000 MW novih solarnih elektrana i dodatnih 1000 MW vjetroelektrana, dok su izdana energetska odobrenja za čak oko 3500 MW projekata, uključujući i baterijske spremnike.
U takvim okolnostima ključno pitanje više nije koliko energije možemo proizvesti, nego može li sustav tu energiju prihvatiti, prenijeti i učinkovito iskoristiti.
Mreža stara više od 40 godina postaje ograničenje razvoja
Jedan od najvećih problema predstavlja zastarjela infrastruktura. Čak 59 posto hrvatske prijenosne mreže starije je od 40 godina i projektirano za centralizirani sustav s nekoliko velikih izvora proizvodnje.
Danas se proizvodnja sve više temelji na decentraliziranim i promjenjivim izvorima poput sunca i vjetra, koji se često nalaze daleko od najvećih potrošačkih središta. Upravo zbog toga dolazi do zagušenja prijenosne mreže.
Studija pokazuje da je za stabilizaciju sustava potrebno postaviti baterijske spremnike na 17 lokacija ukupne snage oko 1620 MW. U realnijem scenariju, u kojem većina novih projekata uključuje baterije uz same elektrane, potreba raste na 26 baterijskih sustava ukupne snage oko 1980 MW.
Najveća potreba za baterijskim sustavima koncentrirana je u Dalmaciji, osobito na području Splita, koje nosi oko 75 posto ukupne potrebne snage baterijskih spremnika. Kao jedno od najvećih uskih grla ističe se pravac Zadar – Bilice, gdje dolazi do zasićenja 110 kV mreže zbog velikih tokova energije.
Baterije ključ stabilnosti sustava i tržišta
Rezultati studije potvrđuju kako baterijski sustavi neće služiti samo za pohranu energije, nego će imati ključnu ulogu u stabilizaciji elektroenergetskog sustava i tržišta električne energije.
Analiza pokazuje da bi potpuna integracija projekata s izdanim energetskim odobrenjima mogla sniziti prosječnu cijenu električne energije s 101,7 EUR/MWh na 72,96 EUR/MWh, odnosno za gotovo 28 posto.
Baterije pritom ne smanjuju samo prosječnu cijenu energije, nego ublažavaju dnevne oscilacije na tržištu, smanjuju ekstremne padove cijena tijekom dana te vršna opterećenja i cijene u večernjim satima.
Studija također pokazuje kako bi baterijski sustavi mogli smanjiti ukupne troškove elektroenergetskog sustava i do 15 posto, prvenstveno zahvaljujući smanjenju zagušenja mreže i boljem iskorištavanju energije iz obnovljivih izvora.
Slijedi regulatorna provedba
Autori studije naglašavaju kako tržište za razvoj baterijskih sustava već postoji, ali da je sada ključan sljedeći korak – regulatorna provedba i prilagodba energetskog sustava novim okolnostima.
Zaključak studije jasan je: razvoj baterijskih sustava i modernizacija mreže nisu odvojeni procesi, nego temelj iste energetske strategije. Bez ulaganja u pohranu energije Hrvatska neće moći dovoljno brzo povećati udio obnovljivih izvora, rasteretiti mrežu i otvoriti prostor za novi investicijski ciklus u energetici.
