Kako bi se učinkovito zaštitila haringa u Baltičkom moru, nužno je znati gdje se riba mrijesti i kako je populacija strukturirana. Iako lokalni ribari već dugo posjeduju ta znanja, dosad je provedeno relativno malo znanstvenih istraživanja. U stockholmskom arhipelagu tu prazninu sada pokušava popuniti istraživački tim sa Sveučilišta u Stockholmu, predvođen Monikom Winder, u okviru projekta koji financira zaklada BalticWaters.
Projekt pod nazivom „Gdje i kada se haringa mrijesti u stockholmskom arhipelagu?“ nadovezuje se na prethodno istraživanje iz 2023. godine, također financirano sredstvima BalticWatersa. Tada je istraživan samo južni dio arhipelaga, dok se sada uzorkovanje proširuje i na sjeverna područja, kako bi se dobila cjelovitija slika o tome kako se mrijest haringe razlikuje kroz godišnja doba i između različitih lokacija.
Istraživače susrećemo rano ujutro u Saltsjöbadenu, nedaleko od Stockholma. Jutarnje sunce obasjava istraživački brod Electra koji se lagano ljulja uz mirne valove na pristaništu. Jesen je razdoblje intenzivnog uzorkovanja, a članovi tima već su proveli brojne dane na moru – i danas ih ponovno čeka terenski rad.
Cilj današnjeg izlaska je prikupljanje uzoraka ličinki haringe na više lokacija unutar arhipelaga. Jedan od glavnih ciljeva projekta je precizno mapirati kada i gdje se haringa mrijesti, što zahtijeva velik broj uzorkovanja diljem cijelog arhipelaga tijekom proljeća, ljeta i jeseni.
„Lokacije smo identificirali na temelju starih ribarskih zapisa i savjeta samih ribara. Budući da je mlađih generacija ribara sve manje, izuzetno je važno sačuvati to znanje prije nego što nestane“, objašnjava Monika Winder.
Na odabranim lokacijama istraživači pažljivo spuštaju mala mrežasta hvataljka ispod površine mora. Ličinke haringe dugačke su svega nekoliko milimetara, zbog čega mreže moraju biti izuzetno fine kako bi se mogle uspješno prikupiti.
Prikupljeni uzorci potom se analiziraju u laboratoriju. Analizom DNK znanstvenici mogu utvrditi pripadaju li ličinke proljetnim, jesenskim ili možda zimskim mrijesnim populacijama, odnosno čine li te skupine genetski različite podpopulacije. Istodobno se ispituju i razvoj i brzina rasta ličinki.
Posebna se pozornost posvećuje i otolitima — sitnim, tvrdim strukturama u unutarnjem uhu ribe koje pohranjuju detaljne informacije o životu ličinke, slično godovima u stablu. Analizom otolita moguće je utvrditi koliko brzo pojedine skupine rastu i u kojim okolišnim uvjetima imaju najbolje izglede za preživljavanje.
„Haringa se sastoji od više podpopulacija, svaka s vlastitim obrascima mrijesta i migracije te izložena različitim okolišnim uvjetima. Ako želimo očuvati ovu vrstu, moramo zaštititi cijeli mozaik mrijestilišta i genetsku raznolikost o kojoj ona ovisi“, ističe Winder.
Rezultati istraživanja trebali bi poslužiti kao znanstvena osnova za preciznije mjere upravljanja ribljim fondom i zaštitu ključnih staništa, što je posebno važno u uvjetima klimatskih promjena i sve većeg pritiska na ekosustave Baltičkog mora./balticwaters.com
